U sobi su prevladavali crni-tamno smeđi-bordo tonovi.Ova prostorija blia je vidno bolje uređena od prošle.Pretpostavila sam da je ono bilo nešto kao ulazna dvorana.Ova soba blia je ispunjena nekom mračnom toplinom.Tamno smeđi parket prekrivao je pod sobe.Na njemu je bio pleteni perzijski tepih bordo boje sa zlatno-srebrnim rubom.svaki zid su prekrivale velike police za knjige od masivnog drva popunjene s nekim prastarim knjigama...baš kao i u prvoj prostoriji.Na lijevoj strani sobe bio je smješten veliki prozor s kojeg su visjeli veliki svileni crni zastori.Na drugoj strani sobe,skroz u kutu bio je kamin u kojemu je ugodno pucketala vatra.Pokraj kamina bio je veliki stol tamnosmeđe boje.Oko njega bile su postavljene četiri fotelje,iste kao i u prethodnoj sobi.Ogledavali smo se po cijeloj sobi kada smo iz fotelje smještene za stolom začuli nečiji glas.
''Alexandra,Felix...Očekivali smo vas.''Glas je zvučao hladno,s puno sarkazma.Sjena(tako ću ga zvati dok se ne predstavi) je ustao iz fotelje i okrenuo se prema nama.Bio je još mlad.Nije mogao imati više od 28.Duga zlatna uredna kosa padala mu je niz crno odijelo s crvenim detaljima koji su odijelu davali vrlo staromodan izgled.Oči su mu imale neprirodnu svijetlu,gotovo praznu nijansu.
Pucnuoje je prstima kada su se otvorila jedna vrata koja prije nisam primjetila.Iza njih je izletjela neka žena(pretpostavljam njegova supruga ili sestra).Duga već pomalo izblijedljela narančasta kosa ispletena u nespretnu punđu koja baš nije bila učinkovita padala joj je do ramena.Na sebi je imala korzet bordo boje prešaran nekim sitnim detaljima.Odmah na korzet bila je vezana crna haljina koja je padala do poda.Nisu joj se ni stopalavidjela.Sjena je opet progovorio;''Dopustite nam da se predstavimo.Ja sam Leonard,a ovo je moja draga žena;Mona.Pretpostavljam da neznate tko smo mi.''I ja i Felix smo istovremeno zbunjeno odmahnuli glavama.Započela je njegova žena.Imala je dubok,čvrst glas koji me je odmah natjerao da slušam.
''Mi,smo čuvari knjige svetih.Pretpostavljam da ne znate niti šta je to.'' uzdahnula je na naše neznanje i nastavila;''Knjiga svetih ili Liber del Sacrum.Ako i malo znate latinski primjetili ste da je naziv vrlo sličan ali da ima nekolkio promjena;Ma....nije ni bitno.U knjizi svetih zapisane su sve radnje koje su se odvijale na Zemlji s detaljnim opisom.Zapisano je sve,od postanka svijeta do Pandorine kutije i izuma raznovrsnih lijekova.Ali knjiga ne samo da sadrži znanje za stvaranje nego i za uništenje.Unutra su opisani postupci da se sve izokrene.Tako da se svijet ne stvori nego uništi i slično.'' Odlučila sam se vratiti u svoj ljudski oblik da bi i ja mogla razgovarati s njima.Kada sam se vratila u svoj normalni oblik,samo su buljili u mene ali ipak sam ih zanemarila i počela govoriti''Razumijem...Ali zašto nas trebate?''ponašali su se kao da me nisu čuli.Nisam se niti stigla okrenuti kada sam se odjednom našla u Leonardovom zagrljaju ''Sestro;nikad se nisam nadao da ću te ikad pronaći!''samo sam stajala i buljila ispred sebe kao tele u šarena vrata.''Ne razumijem...''promrmljala sam ali nisam stigla dovršiti.Leonard se odmaknuo od mene.Nisam stigla ni trepnuti kad se ispred mene pojavio vuk zlatno smeđe boje i bijelih krila.Par trenutaka bio je u tom obliku a zatim se opet vratio u svoj ljudski oblik.''Ja sam drugo čistokrvno dijete.Tvoj brat''šutjeli smo koju minutu a zatim sam ja progovorila da utažim znatiželju''A kako to da prije nisi primjetio da sam čistokrvna.Felix nije vuk a to znači da nije puni mjesec.''odgovorio mi je sad toplim i vedrim glasom ''Jednostavno nisam primjetio.Hajde,sjednite.Imamo tolko toga za prepričat i dogovoriti.Znate...Upali smo u nevolju što se tiće čuvanja.Počeli su nas napadati da dođu do Knjige pa nam je potrebna pomoć.Molim vas.Sakupite vukove koje znate,stvarno nam trebate...''Leonard nam je počeo govoriti o problemima koji su stvarno bili ozbiljni...''...''


__________________________________________
Konačno sam napisala novo...Kolko me nije bilo?Više od mjeseca valjda...
Sry što je kratko ali je već kasno a sutra škola...

Evo...Leonard i Mona(opisala sam ih po uzoru na sliku od Victorie Frances)

ČUDO

Nisam više mogla čekati.Bilo j tek 18 sati ali sam ja već bila luda od iščekivanja.Dosadilo mi je čekanja.Zgrabila sam svoju najdražu crnu vestu izašla.Tako mi se žurilo da čak nisam ni izašla iz dvorišta pa da cestom otičem do prvih susjeda.Samo sam se zatrčala i preskočila ogradu.Adelu,koja je radila u vrtu,nisam niti primjetila.Pogledala me u velikom čudu ali sa smiješkom na licu.
''Kamo se tebi tolko žuri?''
''Idem do Felixa.Je li doma?''
''Naravno da je.U svojoj sobi je.''
U redu.Hvala.Na brzinu sam je pozdravila i otišla do Felixa.Više mi se nije toliko žurilo.Bilo mi je drago to što je doma.Otvorila sam vrata njihove male simpatične kućice,ušla i polako stepenicama otišla do Felixove sobe.Dva puta sam pokucala i ušla.Nije ni čuo da sam kucala.Ležao je na svojem krevetu sa slušalicama u ušima i čitao nešto.Tiho sam došla iza njega i lupnula ga rukom po ramenu.Lecnuo se kao da je duha vidio.
''Alex.Prepala si me.Što ti tu radiš.Još nije 20 sati.''
''Znam.Nisam se mogla strpjeti.''Gledao me ko da me ne kuži.
''Mogu li te nešto pitati?''opet sam smislila nekoglupo pitanje da prikratim vrijeme.
''Naravno.Pitaj.''
''Što je s našim krilima.Možemo li letjeti?''
''Mi,ne.Naša su krila zakržljala.Ali ti...Možda.Zamislio se.Opet izmišlja neki ludi naporni test za mene.Nadam se da ne mogu letjeti.I visina se bojim,sad joši letenje.

Čekali smo do 20 sati,a tad se opet uputili u šumu.

''Ajde,probaj se pretvoriti.''znatiželjno mi se nasmiješio.U zadnje vrijeme se prema meni ponašao kao dijete prema novom autiću na navijanje.Isprobavao je što ja sve mogu.
Uprla sam sve snage u jednu točku kao i obično.I ovaj put je uspijelo.Opet sam postala vuk.Felix je stajao sasvim blizu.
''Probaj sad raširiti krila.Da vidimo jesi li i po tome posebna.''Opet me gledao sa znatiželjom.Nisam bila sigurna kako raširiti krila.Pokušala sam,jednostavno,nagonski,i uspjela.Velika crna krila bila su raširena i blistala se na mjesečini.Felix se odmaknuo.
''Uspjela si...''Gledao je u mene kao tele u šarena vrata.
''Hajde,probaj poletjeti.''
Nema šanse,neću lejeti.Bojim se visina.Pre teška sam.Past ću.
''Nećeš?Nema veze.Idemo li u malu šetnjicu šumom?''Potvrdno sam mu kimnula glavom.
Pošto je noć još bila mlada,hodali smo duže nego smo namjeravali.Imala sam osječaj dasmo u onom djelu šume u kojem čovijek još nije bio.Felix je hodao odmah pokraj mene i pričao mi nešto.Nisam ga slušalaveć sam samo znatiželjno gledala oko sebe.Nije se baš puno toga vidjelo.Šuma je bila tamna i puna tajni i iznenađenja.Zato sam ju i voljela.Fascinirala me.Dok sam ja razgledavala oko sebe,odjednom sam čula Felixa.
''Au!Udario sam u nešto.''Pogledao me da provjeri jesam li ja dobro.''Čekaj,mislim da imam svjetiljku tu negdje.''Prekopao si je đepove,i izvadio malu svjetiljku.Upalio ju je.Davala je dovoljno svjetla da vidimo što je ispred nas.Stajali smo pre nekakvom kućom,obraslom bršljanima.Bila je građena od starih cigala već posivjelih od vlage.Ograda je bila od starog metala već pohrđalog na nekim djelovima.
''Da uđemo?''
Kimnula sam kao odgovor.
Otvorili smo velika drvena vrata.Prva soba je bila puna prašine,ali je sve u njoj bilo uredno posloženo.Tamnocrveni tepih,boje krvi na podu.Velika polica puna knjiga na lijevoj strani od ulaza.S desne strane je bio mali čitaći stol i pokraj njega fotelja,također crvena.Ali u sobi jebilo nešto jako čudno.Na stolu je gorijela svijeća.Kao da je neko čitao.
Felix i ja smo promatrali sobu u čudu.Osjetila sam nešto,neki pokret nećeg većeg od neke male životinjice.Netko je bio u toj kući.Povukla sam Felixa za rukav i odvukla ga u drugi kraj sobe.Više nije bilo ničeg.Opet sam nešto osjetila ali iz druge sobe.
Krenuli smo prema sljedećim vratima i otvorili ih.U sobi je bio netko,ili nešto...

_______________________________________________________________
gotovo...
još jedno poglavlje
=)
Evo vam slike kako ja zamišljam kuću:



i evo još nekih oči:



Banner supr stranice

Naporan Dan

Felix i ja krenuli smo nekamo.
''Felix,kamo idemo?'' Pitala sam začuđeno.Baš me zanimalo što je sad izmislio.
''Na jednu livadu,vidjet ćeš.'' Rekao je i okrenuo se od mene i iz džepa izvadio nešto,zatim se ponovo okrenuo meni a oko vrata je imao malu zviždaljku i
šiltericu na glavi.
''I?Što misliš.Izgledam li ko pravi trener?'' Nasmijao se od uha do uha.
''Izgledaš.'' Uzvratila sam mu velikim osmjehom i otrčala korak ispred njega i potegla mu šiltericu na oči.Počeli smo se smijati.Ubrzo nakon toga stigli smo na veliku
prostranu,zelenu livadu okruženu drvećem.Kao da je iz livade izbijao mir.
''Stigli smo.'' Rekao je smirenim glasmo i duboko udahnuo.Nisam bila sigurna što me čeka,što mu je sad opet palo na um.
''I,što ćemo radit?'' Pitala sam ga uzbuđeno kao malo dijete u lunaparku.
''Hh...Ovako...Prvo ćemo,ne prvo ćeš jer ja ti samo govorim što da radiš'' nasmijao se i počeo rečenicu iznova;
''Prvo ćeš pokušati sakupiti sve osjećaje i jako puno energije.''
''A kako da to učinim?'' Nisam znala što očekuje od mene.
''Znat ćeš.Doći će nagonski.'' Još ga uvijek nisam razumjela ali sam odlučila pokušati.
''Hajde,probaj.'' I on mi se činio uzbuđenim.
Sakupila sam sv osjećaje;tugu i veselje,bol i smijeh,svu energiju koju sam imala u sebi usmjerila sam u jednu točku.Pokušavala sam i pokušavala ali ništa se nije događalo.
Pokušavala sam i pokušavala ali mi nije išlo.
''Neide,nemogu ja to.'' Zvučala sam razočarano kao djevojčica koja je potrgala lutku.
''Ni ne bi trebalo ići.Sadje dan.Ovo je trening a ne,.,utakmica.''
''A kada će onda ići?'' Ton kojim sam to rekla zvučao je pomalo smiješno.
''Pa navečer,na mjesečini.''
''Aha...Pa,jesmo lionda ovdje gotovi?''
''Kako gotovi,za 10 minuta pada mrak.''
''Znači pričekat ćemo?''
''Naravno.''Opet se smiješi od uha do uha.
Deset minuta smo sjedili u travi i čekali taj mjesec.Malo prije mraka,Felix je otišao stati pod drvo da ga mjesečina ne zahvati.Te posljednje minute bile su najduže.

Konačno je kucnuo i taj čas.Pao je mrak,potpuna tama s mjesecom koji na nebu stoji kao svjetiljka života.
''Točno onako kako si vježbala!'' Dobacio mi je Felix s drugog kraja livade.Samo sam kimnula,okrenula se prema Felixu i počela sakupljati energiju.Nisam ništa osjećala,
nikakvu promjenu ali je ato Felix odstupio za korak unatrag.Sekundu kasnije,svi zvukovi i mirisi su bili pojačani,ali vid mi je oslabio.Vidjela sam samo nekog kako stoji
ukamenjen s druge strane,Felix.Okrenula sam glavu kolko sam mogla da vidim što se dogodilo.Nisam vidjela nekog,nego nešto.Krzno bijelo kao snijeg sa velikim
krilima boje crne poput ugljena.Nagonski sam pogledala mjesec i zavijajući podigla glavu.
''Slijedi me!'' Viknuo mi je Felix s druge strane i istupio iz mraka.Za tren oka bio je poput mene.Potrčao je u šumu a ja sam ga slijedila.Cijelu noć smo trčali po šumi
kao da nam je to dom.

U jutro sam se probudila u svom krevetu s velikom glavoboljom.Nisam znala kako sam dospjela ovamo.Barem se nisam probudila kad i moji ''roditelji''.
U kupaonici se nisam ni umila nego samo oprala zube i otišla dolje.Prvo sam zavirila u kuhinju.Na kuhinjskom stolu je već bio postavljen doručak.
''Nadam se da će ti biti ukusno.'' Felix je došao iz dnevnog boravka.
''Što se jučer dogodilo,boli me glava.''
''Ne sjećeš se?'' Samo sam odmahnula glavom.
''Jučer se nisi htjela vratiti a sunce te nije vratilo u ljudsko stanje.Morao sam trčati za tobom kroz cijelu šumu a tada te udariti kamenom u glavu kako bi stala
nadam se da mi opraštaš.'' Zato me boli glava,dobila sam s kamenom po njoj.
''Ako je to bilo potrebno da me vratiš,opraštam ti.'' Nasmijao se a ja skupa s njim.
''Sutra ćeš opet pokušati.Možda...'' Što sad opet?!
''Možda što?''
''Možda,ako te sunce nije vratilo možda na tebe ne utječe samo puni mjesec,a i ti možeš kontrolirati dali ćeš se pretvoriti ili ne.''
''Ok,pokušat ću.''
''Dobro,vidimo se oko 20 h?''
''U redu...''
''Vidimo se.'' Pozdravio me i izašao.Opet sam morala čekati do noći...

__________________________________________________________________
Evo...Gotovo.Sorry ljudi što je tako kratko ali mi je stvarno ponestalo inspiracije...
Evo vam jedne slike.Trebala bi biti alex ali krila obojite u svojoj mašti...

IZNENAĐENJE

Srebro polumjeseca i kristala sjajilo se na mom vratu.Propuh je odjednom snažno probio prozore i vrata.Kosa mi se vijorila pod njegovom snagom.Plava
svijetlost lomila se u kristalu koji je sadržavao snažnu energiju.Sve se dogodilo u sekundi.Kada je sve završilo ja i Felix smo se upitno pogledali.Mislim da ga
je ovo tako potreslo da je morao sjesti.
''Što se dogodilo?'' promucala sam.
Nije odgovorio.
Opet sam ga pogledala upitala samo glasnije ''Felix,što se dogodilo??''Samo je procijedio nešto tiho.Zvučalo je kao aha.
''Odgovor je pozitivan.Naša si.''
''Molim?Ne,to nije moguće...Kako,gdje,odakle?'' Nisam mogla vjerovati što je to Felix upravo rekao.
Samo smo sjedili i šutili.Mislim da smo oba dvoje to smatrali nevjerojatnim.Felix je ustao.
''Kamo si krenuo?''
''Idem po majku.Čekaj tu.'' Heh.Kao da bih nekamo otišla.
Nekon nekog vremena su se vratili.Prva je u sobu uletjela Adela.
''Alex,je li istina?''
''Valjda...'' Odgovorila sam bezvoljno.
Zatim je ušao Felix.Počeli su razgovarati među sobom ali sam ja prisluškivala.
''Nikad nisam mislila da bi to bilo moguće,čistokrvna tu u susjedstvu.'' Čistokrvna.Zvuči dobro,osim ako nije loše biti čistokrvan.
Nastavila sam slušati.
''Ni ja se tomu nikad ne bi nadao,odsada,vjerujem u čuda.'' Nasmijali su se.
''Ali,ako jest jedna od nas,kako to da se nikad nije pretvorila?''
''Nisam siguran.Mislim da ću je morati naučiti.''
''Ali,njeni roditelji,odakle im?''
''Ne znam.Valjda iz doma il tako nešto.''
Tada sam se sjetila.Moji roditelji.Nisam njihova.Zar sam stvarno iz doma?Morat ću ih ispitati.Počeli su razgovarati malo glasnije.
''Sada nam je ostao još jedan za pronači.'' rekao je Felix gotovo tako glasno kao da je htio da čujem.Adela je samo kimnula.Felix mi se obratio.
''Sutra je puni mjesec.Želiš da vježbamo?'' Nasmijao se.
''Kako to misliš,vježbamo?''
''Pa znaš.Tvoju pretvorbu.''
''Ne vjerujem da ću uspjeti,ali ako će te to veseliti...''
''U redu onda.Sutra.Dođi oko 7 do mene.''
''Ok.Idem sad doma.Mislim da mi roditeljiimaju mnogo toga za objasnit.''
Kimnuli su kao odobrenje.
Polako samustala i odvukla se kući.Otvorila sam vrata i ušla u kuću.Roditelji su mi sjedili za kuhinjskim stolom i ručali.Nije me bilo cijelo jutro.Ušla sam u kuhinju i pozdravila
ih.
''Bok.''
''Bok Alex.''
''Mislim da mi imate nešto za reči.'' Pogledali su se u čudu a zatim je majka upitala.
''O čemu to?''
''Mislim da znate.O meni.Znam da nisam vaša.'' Opet su se pogledali.
''Mislim da si sad već dovoljno stara da znaš.'' rekla je majka.
''Kada si još bila malena,ja i tvoj otac smo htjeli dijete,pa smo posvojili jedno.Izabrali smo tebe jer si bila posebna,a kroz sve godine provedene s tobom primili smo
te kao svoju.''
''Ti si naša kćer.'' Odgovorio je otac.
''Ali zašto mi to prije niste rekli?''
''Nismo htjeli da se uzrujavaš.'' Pogledala sam ih i otišla u sobu.Nisam bila ljuta već začuđena.Ali me nije smetalo.
Brzo sam otišla spavati jer sam sutra jedva čekala ''trening'' .Baš me zanimalo što će Felix izmisliti.
Mirno sam spavala sve do 10.Brzo sam ustala i obavila sve što sam trebala i krenula do trgovine po gumene bombone o kojima sam bila ovisna.Tiho sam koračača
stazom kad je odjednom netko stao iza mene i viknuo;
''Bu!'' Bio je to Felix.
''Što,uhodiš me?'' Nasmijala sam se.
''Ne,ja svako jutro idem u dućan.''
''Uvijek u isto vrijeme kad i ja.''
''Slučajnost.''nasmijao se.
''Baš me zanima što si pripremio za trening.''
''Ooo...Vidjet ćeš.''
Razgovarali smo cijelim putem do trgovine i natrag,a konačno,kada smo došli kući,pozdravio me i otišao.
Jedva sam čekala sedam.

Nakon dugog dana konačno je došao i taj trenutak.Otišla sam do Felixa,čim sam došla pitao me jesam li spremna jer me čeka velik napor...

___________________________________________________________

Završila sam s još jednim poglavljem...
Evo vam jedna slika

POVRATAK

Sjedila sam na drvetu u našem dvorištu i razmišljala ili bolje rečeno,buljila u prazninu.Sve je bilo tako zamršeno.Prije Felixovog dolaska život mi je bio normalan.
Prijatelji,škola starci...Sve je imalo svoje mjesto ali sada,više ništa ne razumijem.Svaki put kada bi netko spomenuo Felixovo ime stresla bih se.Ne znam zašto.
Bližio se početak škole.Jedva sam čekala.Prijatelje mjesecima nisam vidjela jer su se svi razbježalina more u susjedne države.Uvije sam preko praznika ostajala
sama,ali nije me baš smetalo.Voljela sam biti sama.Naviknula sam se,možda i previše.Već su mi u školi velika društva počela ići na živce.Noć se bližila i zahladilo je.
Polako sam sišla sa stabla.Nije mi se baš išlo.Kada su moje noge dotaknule pod,netko me pozdravio.
''Alexandra,bok!'' bila je to Felixova mama.
''Dobra večer.'' odgovorila sam uzbuđeno jer mi je bilo drago da ju vidim; ''Mogu li vas nešto pitati?''.
''Naravno,ali mi moli te nemoj govoriti vi.'' Odgovorila je ljupkim tonom.
''Kada se Felix vraća?''
''Nisam sigurna,znaš zašto je otišao?Dobila si pismo?'' Kimnula sam glavom.
''Znaš,već je dosta dugo u onom obliku.Može biti da će se brzo vratiti.''Kada sam čula one riječi brzo vratiti,kao da mi je kamen sa srca pao.
''Hvala va...''Stala sam na pola rečenice i preoblikovala ju;''Hvala ti.''
Osmjehnula se ''Nema na čemu.''
Uzvratila sam osmjeh i ušla.
Roditelji su sjedili u dnevnomboravku i gledali vijesti.Ušla sam i kratko ih podravila.Otišla sam u kuhinjui odmah otvorila frižider jer cijeli dan nisam jela.Dobacila sam
majci u dnevni''Mama što ima za jesti?''Okrenula se,pogledala me i odgovorila;
''U frižideru imaš lazanje,tvoje omiljeno.''
Potražila sam lazanje,uzela ih s posudom i podgrijala.Najela sam se.Odvukla sam se u kupaonicu,brzo se istuširala,umila i oprala zube.Obukla sam piđamu i otvorila svoj laptop.Bilomi je dosadno pa sam malo išla istraživati po netu.Tako sam ležala na krevetu i surfala kada sam čula kako je prozor moje sobe zalupio.Otilšla sam da bih
ga otvorila jer je bilo vruće a tada sam ga ugledala pod prozorom.Felix se vratio.Pogledali smo se kada sam ja razbila tišinu.
''Hoćeš li ti ući ili ja izlazim?''Osmjehnula sam se.
''Ništa od toga,danas ne.Samo sam došao provjeriti jesi li još živa.Sutra ćemo razgovarati.''Osmjehnuo se,okrenuo i otišao.
Gledala sam za njim a dok ga više nisam mogla vidjeti sam otišla spavati.


Ujutro sam se probudila rano.Sišla sami dolje su već sjedili moji roditelji i pijuckali kavu.
''Dobro jutro.''Pozdravila sam ih.
''I tebi.''odvratili su u isti glas.Nasmijali smo se.
Sjela sam s njima i doručkovala.Namiru sam pojela svoj obrok i izašla.Baš kada samhtjela otvoriti vrata zazvonio je telefon.Ja sam se morala javiti jer sam mu bila
najbliže.

''Molim.''
''Hej,Alex,ja sam.Bi li mogla doći do mene sad?''
''Naravno,baš sam izlazila dok si nazvao.''
''Super,dođi odmah,i,obavezno ponesi lančić.''
''U redu,nema problema.''
''Ajde,kreni odma.''
''Ok,vidimo se.''
''Bok.''
''Bok.''

Odmah sam otrčala do Felixu.Pokucala sam a on mi je otvorio vrata.
''Ej.''
''Bok.''
''Jesi li donjela lančić?''
''Jesam.Zašto ti je tako bitan?''
''Pa...Imam jednu teoriju....''
''Kakvu teoriju?''
''Ok,ovo bi moglo zvučati malo okrutno.Kažu da se moja vrsta može zaljubiti samo u svoje ljude.'' Zabezeknula sam se.Sada sam znala da je zaljubljen u mene.
''Što je tu tako okrutno?''
''A ostale ljude koriste samo za...Razmnožavanje.''
''To stvarno je okrutno.''Procijedila sam.
Podsmjehnuo se i nastavio;''Pa govori se da je jedan moj rođak prekršio to i imao dijete s jednom naše vrste,točnije dva djeteta.Ovaj lančić određuje koja strana prevladava,
ljudska ili vučja.''Ostala sam buljiti u njega i pitati ga;
''ČČčekaj,ti misliš da sam ja to jjjedno dijete?''
''Ne,ništane mislim ali kad već znaš zažto ne pokušati.''
''U redu.Daj mi lančić.'' Polako sam uzela lančić.
Stavila sam ga na vrat i čekala...

Poruka

Vrijeme nakon onog događaja u šumi polako je prolazilo;minute,sati,dani.Promijenila sam se.Išla sam spavati rano ujutro a majka me je budila
par minuta poslije.Nisam spavala danima.Pokušavala sam se izmoriti radom,sportovima,čak sam uzela i tablete za spavanje.
Ništa nije pomogo,no jedne je noći bilo drugačje.Odmah sam zaspala iz tuge jer su mi rekli jednu vijest.
''Dušo.Budi se.Imam nekih vijesti.Radi se o tvom prijatelju Felixu.''Kada sam to čula ustala sam iz kreveta tako naglo da mi se zvrtjelo.
''Što je bilo!?''Majku sam to pitala tako da me
pogledala sva u ćudu.
''Bez brige.''Smirila me.
''Felix je otišao u posjet ocu u Švicarsku.'' Trgnula sam se.
'' Ne brini,vraća se za koji tjedan.Evo,ostavio ti je ovo.''Majka mi je primila ruku,i stavila mi nešto na dlan.Bila je to mala srebrna kutijica ukrašena kristalićima.
''Što je to?''Upitala sam u ćudu.
''Ne znam,ali uz to ti je ostavio i pismo.''Pružila mi je malu bijelu omotnicu obavijenu tankom tamnocrvenom trakicom.
''Ja sad idem a ti na miru pogledaj što je to.''Kimnula sam glavom.Majka je izašla iz sobe.Prvo sam uzela kutijicu.Pažljivosam preklopila
poklopac.U kutijici je bilo malo vatice da se sadržaj ne ošteti.Izvadila sam vatu.Među bijelim pahuljicama nalazio se lančić.Srebrni.Male karike koje
su se sjajile na suncu kao kapi rose.Na lančiću je bio malen privjesak.Srebrni polumjesec ukrašen kristalima.Bio je predivan.Odložila sam
lančić i uzela pismo.Pažljivo sam uklonila trakicu.Iz omotnice sam izvukla komad bijelog papira ukrašenog skicama zvijezda i mjeseca.
''Alex,

Ako ovo čitaš znaš da sam otišao.Pretpostavljam da si odmah shvatila da nisam otišao u posjet ocu.Spoznao sam nešto novo.Ako ti se osjećaji pomiješaju
možeš ostati u vučjem obliku na duže vrijeme.Trenutno sam u ljudskom obliku ali ne znam kako će to dugo trajati.Bolje bi bilo da se neko vrijeme ne viđamo.
Još nikad prije nisam bio blizu ljudi kada sam u bio vuk.Rekao sam svojoj majci da znaš i objasnio joj da nema opasnosti da nekomu veliš.Ako imaš
bilo kakvih poruka ostavi ih kod Adele.Vraćam se za par tjedana.

Tvoj,Felix''
Pročitano pismo sam uredno preklopila,vratila u kuvertu i zamotala trakicu.Kada sam vezala mašnu za trakicu na poleđini kuverte je pisalo:'Knjiga se sudi po koricama.'Kada sam to pročitala nešto mije sinulo.Opet sam izvadila pismo iz kuverte i s unutarnje strane bio je zaljepljen mali papirić.Odljepila sam
ga.Na papiriću je bilo ispisano: Poklon je poseban.Stavi ga na vrat tek kad ja budem prisutan.
Nisam znala što to točno znači ali sam odlučila napraviti kako kaže.Nisam htjela poginuti zbog lančića.
Sve sam uredno vratila kako je i bilo i odložila na policu.Od dobitka pisma sam živnula.Išla sam spavati po nekom normalnom vremenu
Vratila sam se starim običajima.Ostatak mjeseca je protekao relativno normalno.Vratila sam se starim običajima i čekala da se
Felix vrati...

ISTINA

Sekunde su polako prolazile.Otkucaj za otkucajem.Zadnji otkucaj je glasno odjeknuo.U tom trenutku je na Felixa pao mali trak mjesečine...Počeo se mijenjati...Kroz bol je još uspio izgovoriti nešto;
''Bježi,brzo!''
Nisam slušala.Odmaknula sam se za kojih desetak centimetara.
U sekundi se ispred mene pojavilo nešto,nije bilo opisivo riječima.
Veliki crni vuk,samo što ovo nije bio običan vuk,ovaj je imao krila.
Siva,priljubljena uz gustu crnu dlaku gotovo nevidljiva.
Pogledao me crnim očima,očima punim patnje a tada otrčao u šumu.Gledala sam za njim još par minuta a tada sam sjela na neki stari panj.U šumi sam probdjela pola noći.Sjedila sam i razmišljala sve dok nije počelo padati.Krenula sam kući a moji osjećaji su divljali.Nisam znala što da mislim.Nisam znala dali da budem ljuta jer mi nije rekao ili uplašena zbog onog što Felix je.Hodala sam mračnom šumom.Ništa se nije čulo osim šuštanja lišća pod mojim nogama i lupanje kiše u tlo.Netko je odjednom protrčao pokraj mene kroz grmje.Mislila sam da je možda neka divlja životinja i nastavila hodati.Odjednom se ispred mene našao Felix.Pogledala sam ga u oči i nastavila hodati.Opet me zaustavio i počeo mi govoriti tihim tonom.
''Alex,žao mi je što ti nisam rekao.Bojao sam se upravo takve reakcije.''Zašutio je i nastavio me gledati.
''Žao ti je?Znaš li ti kako se osjećam?Iznevjereno.''
''Obećajem,sve ću ti sutra objasni ali sad moramo kući''Obećao je,nadam se da će to obećanje i održati.
''Nadao sam se da nikad nećeš saznati.Sad se moraš odmoriti.''Odmoriti,da baš.Sad neću spavati tako dugo dok ne saznam sve.
Stigli smo kući.Ja sam otišla u svoju sobu tako kako sam i izašla,kroz prozor.Legla sam u krevet s glavom punom misli i briga.Te noći,uopće nisam spavala.Cijelo sam vrijeme pokušala smisliti što je Felix.
Došlo je jutro.Ostala sam samo ležati i praviti se da spavam sve dok mi roditelji nisu otišli.Ustala sam iz kreveta,otišla u prizemlje i skuhala si kavu da imam dosta energije za ostatak dana.Baš u trenutku kada sam sjela za stol netko je pokucao na vrata.Bio je to Felix.
''Uđi.''Procjedila sam.Bila sam vrlo umorna pa sam jedva bila svjesna toga što je događa.Oboje smo sjeli za stol.
''Alex,sada ću ti pokušati objasniti što sam ja zato me pažljivo slušaj i moraš biti otvorena uma za ovo.''Nakon toga što sam vidjela,teško je ne biti otvorena uma.
''Hh,odakle da počnem...''Ponašao se kao da on ne zna što bi i što da misli a ne ja.
''Ovako,nema jednostavnog načina za objašnjavanje pa ću ti to pojednostavniti.Mi smo...''Zaustavila sam ga u pola rečenice.
''Kako to misliš mi,ima vas više?''
''Da.Cijela moja obitelj.Sve je počelo kada je mog pra pra djeda u divljini ugrizao vuk ali očito da u to doba nije bilo običnih životinja.Baka mi je rekla da ga je tada k sebi primio neki starac koji je sakupljao životinje.One starcu nisu htjele nauditi ali kada je došao pra pra djedu pokazati ptice,ugrizao ga je orao.Mi smo nešto kao hibridi orla i vuka.Čudno,zar ne?''Ispričao mi je priču kao da to nije ništa novo i kao da se svatko s tim mora nositi.
''Evo,sad priču znaš.Neće mi biti ćudno ako me više nikad ne želiš vidjeti.''To je rekao s tolko očaja u glasu da sam ga zaustavila;
''Felixe,hoću te još vidjeti,ali ne sad.Treba mi mala pauza.Tek ćeš tad vidjeti moju reakciju.''Pogledao me ispod oka,ustao i izašao.
Nekoliko dana nisam izlazila.Čekala sam da mi sve slegne i da se odmorim od tog cijelog kaosa.


___________________________________________________

Evo ljudi,napisala i ja novo.Samo da vam napomenem da je ovaj post čudan zato jer sam morala dosta improvizirati i misliti oko objašnjenja...
Komsajte mi kakvo je...


Ovo je najbliže Felixu što sam mogla naći...

Sljedeći dan je bio pomalo čudan.Ujutro sam se probudila ranije nego obićno,
morala sam svratiti do trgovine tog dana.Svi su već otišli na posao.
Vani je bilo hladno ali sunčano,vjetar je jako puhao pa sam odlučila ponjeti kapu.
Izašla sam i polagano krenula do trgovine.Živjeli smo u selu na alpama pa mi je put bio dosta dug.
Hodala sam zelenim travnjacima sa slušalicama u ušima i zadubljena vlastitim mislima.
Kada sam već bila blizu trgovine netko me primio za rame.Naglo sam se okrenula kada sam ugledala Felixa.
Nasmijao se i upitao me;''Ej,kamo ideš?''
Uzvratila sam mu s osmjehom;''Do trgovine,Ti?''.
''Super i ja tamo idem,možemo ići zajedno.''
Dio puta smo prehodali šuteći kada je on zapoćeo razgovor;
''Voliš li šetati?''
''Živim u Alpama,naravno da volim.''
''A što radiš većeras?''
''Po dobrom satrom obićaju,ništa.''
''Ako je tako...''Na trenutak je zašutio.
''Bi li većeras samnom išla u šetnju?''
''Naravno,zašto ne.''
Nastavili smo dalje šutke hodati a ja sam počela razmišljati:
'Pa što sam ja to sad napravila,možda je zaljubljen u mene,ili ne...'
Na brzinu sam kupila što sam trebala i tada smo krenuli kući.
Opet smo poćeli razgovarati ali samo što sad više nije bilo trenutaka šutnje.Ovaj put sam ja zapoćela razgovor.
''Kako to da si ti navratio do trgovine?''
''Znaš li ti da je moja majka po zanimanju prevoditelj?''
''Ne,to nisam znala.''
''Pa evo,već od jučer je u Berlinu.''
''Tako daleko?''
''Pa da,sad sam već dva dana sam kod kuće.''
''Ako ti je dosadno možeš dan provesti kod mene,mojih nema doma do
17 sati.''
''Nemam ništa protiv,može''
Hodali smo još par minuta a onda smo stigli kući.
Dan smo proveli razgovarajući i slušajući glazbu.
Došlo je 17 sati.
Felix je otišao kući a roditelji su mi se vratili s posla.
''I Alex,kako si provela dan?''
Slagala sm im jer nisam htjela reći da je Felix bio tu.
''Pa ništa,svratila sam do dućana a ostatak vremena sam kod kuće.''
Dan mi je prolazio sporo.
Konaćno je došlo 23 sata kada sam čula kako mi netko baca kamenje o prozor.To je bio Felix.Brzo sam se iskrala kroz prozor i tada smo otišli u šetnju.
Šetali smo i razgovarali o mnogoćemu a kada se približila ponoć je rekao
''Lijepa noć većeras,noć pred puni mjesec.''
''Noć je lijepa ali nije pred pun mjesec,većeras je pun mjesec.''Odjednom ga je ulovila panika
''Što!?To nije moguće,odmah moramo otići''Bilo je oćito da je on znao nešto što ja nisam ali nisam htjela sad ništa ispitivati.
Počeli smo trčati kada se je on odjednom spotaknuo i pao.
Noga mu je zapela pod neko drvo.
Počela ga je ozbiljno hvatati panika.
''Brže Alex,moraš me osloboditi prije ponoći.''
Trudila sam se najviše što sam mogla ali nisam uspjela.
S crkve se oglasilo ponoćno zvono.
S Felixom se počelo nešto događati...

NOVOST

Kiša je lupala po prozoru moje sobe.Vani je bilo hladno i tmurno.
Noćas nisam spavala.Mučila me buka koja je dolazila iz susjedne kuće.
Pokraj nas je živjela neka stara gospođa.Meni je izgledala ko da ima 100.
Pokušavala sam zaspati.Kada sam utonula u lagan san moja majka me histerično pozvala ''Alex odmah dođi,dogodilo
se nešto strašno''.
Polagano sam ustala iz kreveta i odvukla se dolje jer svaki put kad bi me majka pozvala tim glasom ili sam bila kriva za nešto ili
sam nešto
zaboravila.
Do prizemlja mi nije trebalo dugo.Živjeli smo u malenoj kući,ja,mama i tata.
Dovukla sam se dolje i zatekla majku svu uplašenu kako stoji nasred dnevnog boravka.
''Što se dogodilo?''pitala sam ju smirenim glasom,nisam mislila da se dogodilo bilo što važno.
''Umrla je susjeda,našla sam ju kada sam joj išla odnjeti neku odjeću koju sam joj pokrpala!''
Možete reći da sam hladnokrvna ali sam samo odmahnula rukom i krenula natrag u svoju sobu.
Kada sam već bila na pola puta opet me pozvala punim imenom.
''Alexandra Miller,odmah da si pozvala bolnočare dok ja idem do nje''
Ime i prezime su mi englesko jer smo se prije par godina tek doselili.
Neznam zašto je mojoj majci toliko stalo jer jedna stara ''baba'' manje,p što.
Učinila sam što mi je majka rekla i pozvala bolničare.
Brzo su došli i odnjeli ju.
Moj je otac Max dijelio otprilike isto mišljenje sa mnom dok je majka tugovala.
Par dana smo svi bili utučeni ne zbog svojeg mišljenja nego zbog majke.
Par mjeseci je prošlo od Agatine smrti (tako se zvala) kada su se uselili njena kćer sa sinom koji su došli iz Beča.
Neznam zašto ali mi je bilo nešto čudno oko te obitelji.
Svi su bili visoki graciozni i vitki s neobično gustom kosom.
Došli su se upoznati s nama.
Majka je bila gracioznog tijela s crvenom kosom do pojasa.
Brzo je prišla moj majci i ocu i predstavila se ''Dobar dan,ja sam Adela a ovo je moj sin Felix''.
Felix je bio visok s dužom crnom kosom.
Pogledala sam i automatski pomislila Koji kreten.
Nisam bila sigurna jesu li oni uopće iz ovog vremena jer su bili obučeni urdno ali ipak staromodno.
Svi smo zajedno otišli do dnevnog boravka da bi roditelji popričali.
Felix je naznam zašto sjeo baš pokraj mene.
''Jesu dosadni...''
Ja sam ga samo pogledala i blago kimnula glavom.
Razgovarali smo do kasno navečer pa čak i kad je njegova majka otišla.
Otkrili smo kolko toga zajedničkog imamo.
Postali smo prijatelji.

Prije nikad nisam ni razmišljala o postojanju nadnaravnjih bića.
Sve je to za mene bilo samo dio legende koju su ljudi izmislili da
bi se zabavili.Nisam ni imala razloga.Sretno sam živjela u malom
mjestu u Alpama no nakon smrti jedne stare gospođe moj
se život promijenio...